Hrvatski sabor je 7. ožujka 2025. godine usvojio opsežne izmjene i dopune Zakona o strancima. Radi se o trećem značajnom zahvatu u zakonodavni okvir migracijske politike od 2020. godine. Ove izmjene sadrže 96 članaka i imaju dalekosežne posljedice za pravni status, zapošljavanje, boravak i prava državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj. Izmjenama Zakona o strancima Hrvatska zauzima proaktivnu migracijsku politiku – usklađenu s pravom Europske unije, ali prilagođenu izazovima domaćeg tržišta rada. Zakon istodobno liberalizira pristup kvalificiranim radnicima (posebno u IT sektoru), pojačava nadzor nad poslodavcima, štiti prava stranih radnika, ali i i potpomaže povratak hrvatskih iseljenika. Očekuje se da će provedba ovih mjera značajno utjecati na strukturu tržišta rada, kvalitetu integracije stranih radnika i sustav migracijskog upravljanja u cjelini.

U Hrvatskoj je ovih dana jedna od glavnih vijesti izmjena Zakona o strancima – naime, Hrvatski je sabor izmijenio dosadašnji Zakon o strancima („Narodne novine“ broj 133/20., 114/22. i 151/22.), čije izmjene je Vlada Republike Hrvatske predložila još prošle godine, a koji je stupio sa svim svojim izmjenama na snagu s danom 15. ožujka 2025. (dalje: Zakon). Predmetne su izmjene Zakona prvenstveno usmjerene na unaprjeđenje upravljanja boravkom i zapošljavanjem stranih državljana u Hrvatskoj te na usklađivanje s europskim zakonodavstvom (osobito Direktivom 2021/1883 Europskog parlamenta i Vijeća, koja se odnosi na zapošljavanje visokoobrazovanih radnika izvan EU-a, poznatije pod nazivom „EU Plava karta“), a izmjene uključuju i uvođenje strožih kriterija za poslodavce koji zapošljavaju strane radnike, zbog stalnog porasta njihovog broja u Hrvatskoj.

Croatia is a popular destination for foreign investors, particularly in the real estate sector, especially those located in the southern, coastal, and seaside areas of the country. This is because their tourist potential is far superior to that of properties used for tourism in other parts of Croatia. Naturally, when it comes to such investments, the speed of return is crucial, if not decisive.

Hrvatska je popularna destinacija za strane investitore, posebice u sektoru nekretnina i to onih lociranih u južnijem, obalnom i priobalnom dijelu države obzirom je njihova turistička iskoristivost daleko ispred one kod nekretnina koje se koriste u turističke svrhe u drugim dijelovima Hrvatske, a naravno da je kod takve vrste ulaganja upravo brzina povrata ključna ako ne i presudna. Proces kupnje nekretnina u Hrvatskoj varira ovisno o tome je li kupac državljanin Europske unije (EU) ili treće zemlje (izvan EU odnosno izvan Republike Island, Kneževine Lihtenštajn i Kraljevine Norveške). U ovom članku razmatramo ključne pravne aspekte koji se odnose na kupnju nekretnina za strane državljane, s posebnim naglaskom na pravila i ograničenja za državljane EU i trećih zemalja, te mogućnost dobivanja boravišne dozvole temeljem vlasništva nad nekretninom kupljenom u Hrvatskoj.

Europska plava karta (engl. European Blue Card) je dozvola boravka i rada koja omogućuje državljanima trećih zemalja da žive i rade u zemljama članicama Europske unije (EU) i Europskog gospodarskog prostora (EGP) ako zadovoljavaju određene uvjete. Glavni cilj Europske plave karte jest privući visokokvalificirane radnike iz trećih zemalja kako bi doprinijeli gospodarskom razvoju EU, a dozvola se izdaje po pojednostavljenim uvjetima u odnosu na klasičnu dozvolu boravka i rada. U Hrvatskoj je EU plava karta regulirana Zakonom o strancima (dalje: Zakon) i Pravilnikom o boravku i radu visokokvalificiranih državljana trećih država u Republici Hrvatskoj (dalje: Pravilnik) koji Pravilnik je u potpunosti usklađen sa Direktivom Vijeća 2009/50/EZ od 25. svibnja 2009. godine o uvjetima ulaska i boravka državljana trećih država u svrhu zapošljavanja visokokvalificirane radne snage; (SL L 155, 18. 6. 2009). Spomenutom legislativom se ne regulira samo boravak i rad nositelja EU plave karte u Hrvatskoj, već se regulira isti i u odnosu na članove njihovih obitelji.

Prema Zakonu o radu (članak 76. i 77.) radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu i to u trajanju od najmanje četiri tjedna, dok maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja imaju pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana. Također, osobe s invaliditetom imaju za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana. Međutim, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu se može utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog. Naime, ako je neko pravo iz radnog odnosa (u ovom slučaju godišnji odmor) drugačije uređeno tim izvorima prava, tada se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo. Pritom, napominjemo kako radnik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, stječe pravo na puni godišnji odmor tek nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca.

Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu Članak 107. Zakona o radu propisuje odgovornost radnika koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu. Prema tom članku, radnik je dužan nadoknaditi štetu koju prouzroči poslodavcu. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao, kako je propisano u članku 107. stavku 2. Zakona o radu. U slučaju kada se za svakog radnika ne može utvrditi točan iznos štete koju je prouzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i dužni su podijeliti odgovornost za štetu u jednakim dijelovima, kako je propisano u članku 107. stavku 3. Zakona o radu. Završno, ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, svi radnici solidarno odgovaraju za štetu, prema članku 107. stavku 4. Zakona o radu.

Poznato je da je Republika Hrvatska 01. siječnja 2023. godine postala dio schengenskog prostora, no što to zapravo znači za Hrvatsku, državljane Republike Hrvatske i državljane zemalja koje su dio schengenskog prostora? Iako mala država, Hrvatska se ove godine uspješno izborila za povjerenje svih država potpisnica te takvim činom postala izjednačena sa „starim“ članicama Europske Unije.