Odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu
Članak 107. Zakona o radu propisuje odgovornost radnika koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu. Prema tom članku, radnik je dužan nadoknaditi štetu koju prouzroči poslodavcu. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao, kako je propisano u članku 107. stavku 2. Zakona o radu. U slučaju kada se za svakog radnika ne može utvrditi točan iznos štete koju je prouzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i dužni su podijeliti odgovornost za štetu u jednakim dijelovima, kako je propisano u članku 107. stavku 3. Zakona o radu. Završno, ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, svi radnici solidarno odgovaraju za štetu, prema članku 107. stavku 4. Zakona o radu.
Pod izrazom "šteta prouzročena na radu" podrazumijeva se šteta koju je radnik koji je zaposlen kod poslodavca uzrokovao poslodavcu, a odnosi se na štetu koja proizlazi iz obaveza radnika prema poslodavcu, kako je određeno ugovorom o radu (članak 10. Zakona o radu). S druge strane, pod izrazom "šteta u svezi s radom" obuhvaća se ponašanje radnika koje prelazi granice uobičajenih poslova i zadataka propisanih ugovorom o radu, uključujući i postupke izvan radnog vremena, ali koji su povezani s radnim statusom radnika pri čemu je bitna pravno relevantna (adekvatna) uzročna veza između radnikovog radnog statusa kod poslodavca, njegovog ponašanja i nastale štete.
Šteta može nastati uslijed radnikove krivnje, pri čemu se razina te krivnje može klasificirati kao namjerna ili krajnja nepažnja. Izrazi namjera i nepažnja su navedeni u članku 1049. Zakona o obveznim odnosima. Prema toj odredbi, krivnja postoji kada štetnik namjerno ili iz nepažnje prouzroči štetu. Smisao tih pojmova određen je kako pravnom teorijom, tako i sudskom praksom, i u pravilu se definiraju kako slijedi.
Namjera (dolus) predstavlja oblik krivnje koji se subjektivno određuje i prisutan je kada radnik svjesno stvara štetu svojim postupkom ili propustom, odnosno kada namjerno želi izazvati uzrok i posljedicu. U pravnoj teoriji, namjera se dijeli na dva stupnja: a) dolus directus - kada radnik želi izričito prouzročiti štetu, i b) dolus eventualis - kada postoji svijest o mogućnosti nastanka štetnih posljedica te se pristaje na njihovu pojavu. Ova teorijska razlika nema praktične posljedice jer radnik odgovara za svaki stupanj namjere (dolus).
S druge strane, nepažnja (culpa) također se teoretski dijeli na dva stupnja: a) krajnja nepažnja (culpa lata) postoji kada radnik ne postupa na način na koji bi postupio prosječno pažljiv radnik. Krajnja nepažnja se odnosi na situaciju kada štetnik nije iskazao potrebnu pažnju koju bi svaka osoba prosječnih sposobnosti pokazala; i b) obična nepažnja (culpa levis) koja postoji kada radnik nije primijenio razinu pažnje koju bi dobar stručnjak ili poslovna osoba primijenila.
Razlika između stupnjeva nepažnje je bitna pri ocjeni odgovornosti radnika jer radnik odgovara za krajnju nepažnju, ali nikada ne odgovara za običnu nepažnju.
Završno, pojam „štete“ definiran je člankom 1046 Zakona o obveznim odnosima i definiran je kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i kao povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Odgovornost poslodavca za štetu koju pretrpi radnik
Članak 111. Zakona o radu propisuje odgovornost poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom. Prema tom članku, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu radniku sukladno općim propisima obveznog prava. Navedeno uključuje naknadu štete za ozljede, medicinske troškove ili druge oblike štete koje je radnik pretrpio zbog radnog mjesta ili u vezi s radom. Pravo na naknadu štete iz članka 111. Zakona o radu odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (članak 111. stavku 2. Zakona o radu).
Odgovornost poslodavca (i radnika) za štetu uzrokovanu trećima
Prema odredbi članka 1061. Zakona o obveznim odnosima, poslodavac je odgovoran za štetu koju njegov radnik prouzroči trećoj osobi (oštećeniku) tijekom rada ili u vezi s radom. Međutim, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ako dokaže postojanje razloga koji isključuju odgovornost radnika. Dodatno, u slučaju da je radnik štetu trećima prouzročio namjerno, oštećenik može svoje pravo na naknadu štete ostvariti i od radnika i od njegovog poslodavca.
Poslodavac koji je popravio štetu oštećeniku ima pravo zahtijevati od radnika naknadu troškova popravljanja štete, ako je radnik namjerno ili iz krajnje nepažnje prouzročio štetu (regresna odgovornost radnika), međutim važno je za napomenuti da takvo pravo poslodavca zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kada je šteta popravljena.
Zaključak
Odgovornost poslodavca za štetu koju njegov radnik uzrokuje trećima, kao i odgovornost za štetu koju radnik pretrpi na radu, regulirana je odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o radu.
Radnik je dužan nadoknaditi štetu koju prouzroči poslodavcu s namjerom ili krajnjom nepažnjom. Pritom je važno voditi računa o obliku krivnje budući da radnik ne odgovara poslodavcu za štetu uzrokovanu običnom nepažnjom.
S druge strane, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu radniku koju on pretrpi na radu ili u vezi s radom, prema općim propisima obveznog prava.
Poslodavac je odgovoran za štetu koju radnik prouzroči trećoj osobi, osim ako dokaže razloge koji isključuju odgovornost radnika. U slučaju kada radnik prouzroči štetu trećoj osobi namjerno ili iz krajnje nepažnje, a štetu nadoknadi poslodavac postoji regresna odgovornost radnika prema poslodavcu.