Novi Zakon o strancima Republike Hrvatske (Narodne novine br. 133/20, 114/22, 151/22), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021., prvi put je uveo pojam digitalnih nomada u hrvatsko zakonodavstvo, čime je Hrvatska postala jedna od prvih zemalja u Europi koja priznaje prednosti digitalnog nomadizma. Uvođenjem pojma digitalnih nomada u hrvatsko zakonodavstvo, propisani su uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada stranaca koji su državljani trećih zemalja u Hrvatskoj, a koji obavljaju poslove putem telekomunikacijske tehnologije iz Hrvatske, ali ne poslodavcima na području Hrvatske već u inozemstvu.

Digitalni nomadizam je novi fenomen koji se svakako može smatrati jednom od posljedica pandemije koronavirusa, što je dovelo do toga da sve više zemalja prilagođava svoje zakonodavstvo digitalnom nomadizmu kako bi privukle rastuću populaciju visoko kvalificiranih radnika koji su omogućeni tehnološkim napretkom da rade i traže prilike izvan svoje zemlje podrijetla.

Prema članku 3. stavku 1., toč. 43 Zakona o strancima Republike Hrvatske, digitalni nomad je državljanin treće zemlje (osoba koja nije državljanin Europskog gospodarskog prostora ili Švicarske Konfederacije) koji je zaposlen ili obavlja rad putem komunikacijske tehnologije za tvrtku ili vlastitu tvrtku koja nije registrirana u Republici Hrvatskoj i ne obavlja poslovne aktivnosti niti pruža usluge poslodavcima na području Republike Hrvatske.

Digitalni nomad može podnijeti zahtjev za privremeni boravak u Hrvatskoj (članak 57. stavak 1 toč. 11.), koji se odobrava na razdoblje do jedne godine (moguće i kraće) i omogućuje digitalnom nomadu boravak i rad u Hrvatskoj. Međutim, važno je napomenuti da se privremeni boravak ne može produžiti. Nakon isteka 6-mjesečnog razdoblja od isteka valjanosti privremenog boravka digitalnog nomada, može se podnijeti zahtjev za ponovno reguliranje boravka digitalnog nomada. To znači da osoba kojoj je odobrena dozvola za digitalnog nomada treba, nakon isteka izdane dozvole, napustiti Hrvatsku i vratiti se nakon isteka 6-mjesečnog razdoblja od isteka valjanosti privremenog boravka digitalnog nomada. Nakon tog razdoblja, osoba se može normalno vratiti u Hrvatsku i ponovno podnijeti zahtjev na istoj osnovi (digitalna nomadska viza). Na opisani način, Hrvatska ne postavlja nikakva ograničenja na broj uzastopnih zahtjeva za dobivanje dozvole za digitalne nomade, pod uvjetom da se poštuje pravilo "pauze" od 6 mjeseci između dva boravka, tijekom kojeg osoba (digitalni nomad) ne boravi u Hrvatskoj.

Zahtjev za dozvolu digitalnog nomada podnosi se Ministarstvu unutarnjih poslova, a postupak varira ovisno o tome dolazi li podnositelj zahtjeva iz zemlje za koju je potrebna viza ili nije potrebna za ulazak u Hrvatsku. Ako je podnositelju zahtjeva potrebna viza za ulazak u Republiku Hrvatsku, zahtjev se podnosi izvan zemlje u veleposlanstvu ili konzulatu Republike Hrvatske. S druge strane, ako podnositelj zahtjeva nije obvezan imati vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku, zahtjev se može podnijeti u veleposlanstvu ili konzulatu Republike Hrvatske ili nadležnoj policijskoj upravi/policijskoj postaji prema adresi privremenog boravka (primjerice, ako je podnositelj već pronašao stan za najam, zahtjev će se podnijeti u policijskoj postaji nadležnoj prema lokaciji takvog stana).

Postupak odobravanja dozvole traje do 30 dana od datuma potpune prijave, no to nije zakonski propisani rok, što znači da ponekad može potrajati nešto duže, ovisno o broju zaprimljenih prijava u svakoj policijskoj upravi/policijskoj postaji.

Među svim dokumentima koje osoba treba pripremiti kako bi podržala svoj zahtjev (kopija važećeg putnog dokumenta, ugovor o radu ili ugovor o pružanju usluga s inozemnim poslodavcem, dokaz o zdravstvenom osiguranju za razdoblje u kojem osoba planira boraviti u Hrvatskoj, potvrda o nepostojanju kaznenog dosjea itd.), jedan od najvažnijih uvjeta je da digitalni nomad mora dokazati da ima plaću koja udovoljava propisanim standardima.

Prema Pravilniku o načinu izračuna i iznosu sredstava za uzdržavanje trećih državljana u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 14/21), digitalni nomadi moraju imati iznos koji odgovara barem 2,5 prosječne mjesečne neto plaće isplaćene prethodne godine, prema službenim podacima objavljenim od strane Državnog zavoda za statistiku, dok se navedeni iznos povećava za 10% prosječne mjesečne neto plaće za svakog dodatnog člana obitelji.
Prevedeno u brojke, ispostavlja se da je minimalni mjesečni iznos potreban za digitalnog nomada najmanje 2.539,31 eura, što se može dokazati bankovnim izvodom ili platnim listama za posljednjih šest mjeseci. U slučaju traženja dozvole za cijelih 12 mjeseci, aplikant mora dokazati da ima najmanje 30.471,72 eura na računu (dokazuje se bankovnim izvodom, a sredstva moraju biti već dostupna nomadu u trenutku podnošenja zahtjeva).

Što se tiče članova obitelji koji se pridružuju digitalnim nomadima tijekom boravka u Hrvatskoj, neposredni članovi obitelji mogu se pridružiti digitalnom nomadu koji je dobio privremeni boravak u Republici Hrvatskoj. U tu kategoriju spadaju i partneri koji žive u izvanbračnoj zajednici (neudana žena i neženjeni muškarac koji žive zajedno najmanje tri godine ili kraće razdoblje ako imaju zajedničko dijete ili ako nastavljaju vezu sklapanjem braka).

Navedene izmjene u Zakonu o strancima zahtijevale su izmjene Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 138/20, 151/22), koji definira porezni status njihovog prihoda. Kako bi se pojednostavio postupak i privukao sve veći broj digitalnih nomada u Hrvatsku, odredbe Zakona o porezu na dohodak izuzele su njihov prihod od oporezivanja. Naime, prema izmjenama Zakona o porezu na dohodak, digitalni nomadi su oslobođeni plaćanja poreza na dohodak na prihod koji ostvaruju svojim radom u Hrvatskoj. Što se tiče doprinosa, digitalni nomadi nisu obavezni plaćati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Hrvatskoj jer su zaposleni ili obavljaju zadatke za tvrtku koja nije registrirana u Hrvatskoj.

Što se tiče zdravstvenog osiguranja, Hrvatski sabor je 5. ožujka 2021. godine donio izmjene Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj, omogućujući pristup zdravstvenim uslugama. Spomenuti zakon propisuje da državljanin treće zemlje s privremenim boravkom u Hrvatskoj, koji boravi u Hrvatskoj kao digitalni nomad, nije obvezan registrirati se za obvezno zdravstveno osiguranje niti plaćati doprinose za njega. Kao rezultat toga, oni su odgovorni za pokrivanje troškova zdravstvenih usluga primljenih u zdravstvenim ustanovama, od privatnih zdravstvenih stručnjaka ili drugih zdravstvenih pružatelja usluga u Hrvatskoj.