ZAKONSKI OKVIR

Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (NN 46/22, dalje: Zakon) je stupio na snagu u travnju 2022. godine, a isti je donesen zbog potrebe usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, odnosno usklađivanja i harmonizacije s Direktivom (EU) 2019/1937 Europskog parlamenta i vijeća o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije od 23. listopada 2019. godine.

Zakon utvrđuje mjere i postupke zaštite pojedinaca koji prijavljuju nepravilnosti (kolokvijalno: zviždači, engl. whistleblowers), kako bi se osigurao integritet poslovanja i upravljanja, te kako bi se osigurala zaštita javnog interesa i spriječila korupcija. Prema Zakonskoj definiciji, prijavitelj nepravilnosti je fizička osoba koja prijavljuje ili javno razotkriva nepravilnosti o kojima je saznala u svom radnom okruženju, a to može biti osoba u radnom odnosu, osoba koja ima položaj samozaposlene osobe, imatelj dionica i poslovnih udjela, osoba koja je član upravnog, upravljačkog ili nadzornog tijela trgovačkog društva, uključujući neizvršne članove, te volontere i plaćene ili neplaćene vježbenike, osoba koja radi pod nadzorom i u skladu s uputama ugovaratelja, podugovaratelja i dobavljača te osoba koja na bilo koji način sudjeluju u djelatnostima pravne ili fizičke osobe. Navedena zaštita koju na temelju Zakona uživa prijavitelj nepravilnosti obuhvaća: zaštitu identiteta prijavitelja nepravilnosti, zaštitu povjerljivosti, sudsku zaštitu, naknadu štete, primarnu i eventualno sekundarnu besplatnu pravnu pomoć te emocionalnu podršku. Da bi prijavitelj nepravilnosti ostvario pravo na navedenu zaštitu potrebno je da se ispune dva uvjeta: (1) prijavitelj nepravilnosti mora podnijeti prijavu nepravilnosti putem sustava unutarnjeg ili vanjskog prijavljivanja nepravilnosti ili javno razotkriti nepravilnost te (2) u trenutku prijave ili javnog razotkrivanja prijavitelj nepravilnosti ima opravdan razlog vjerovati da su prijavljene ili javno razotkrivene informacije o nepravilnostima istinite te obuhvaćene područjem primjene Zakona. Bitno je naglasiti da u slučaju da prijavitelj nepravilnosti prijavi ili javno razotkrije informacije za koje zna da su neistinite može prekršajno odgovarati (novčana kazna).

Zakon, osim prijavitelju nepravilnosti, pruža pod jednakim uvjetima zaštitu i drugim osobama – povezanim i povjerljivim osobama. Povezane osobe su pomagači prijavitelja nepravilnosti, srodnici, kolege i sve druge osobe povezane s prijaviteljem nepravilnosti koje bi mogle pretrpjeti osvetu u radnom okruženju i pravni subjekti u vlasništvu prijavitelja nepravilnosti, za koje prijavitelji nepravilnosti rade ili s kojima su prijavitelji na drugi način povezani u radnom okruženju. Pritom, povezana osoba nije prijavitelj, već je s prijaviteljem na određeni način povezana – međutim, ostvaruje pravo na jednaku zaštitu kao i prijavitelj nepravilnosti ako je zbog te njezine povezanosti s prijaviteljem nepravilnosti prema njoj počinjena ili pokušana osveta ili joj se prijetilo osvetom. S druge strane, povjerljiva osoba je fizička osoba zaposlena kod poslodavca ili treća fizička osoba imenovana od strane poslodavca radi zaprimanja prijava nepravilnosti, komunikacije s prijaviteljem i vođenja postupka zaštite u vezi s prijavom nepravilnosti. Povjerljiva osoba te njezin zamjenik ostvaruju pravo na jednaku zaštitu kao i prijavitelj nepravilnosti ako je zbog zaprimanja prijave i postupanja po prijavi nepravilnosti prema njima počinjena ili pokušana osveta ili im se prijetilo osvetom. Dakle, da bi povezana i povjerljiva osoba uživale jednaku zaštitu kao i prijavitelj nepravilnosti, dovoljno je da postojanje navedenih uvjeta dokažu u stupnju vjerojatnosti.

Zakon obvezuje poslodavce i javne institucije da uspostave sustav zaštite prijavitelja nepravilnosti, koji uključuje prijavljivanje, obradu i rješavanje prijava te zaštitu prijavitelja od osvete i diskriminacije. Prijavitelji nepravilnosti imaju pravo na anonimnost, povjerljivost i zaštitu osobnih podataka, te pravo na pravnu pomoć i naknadu štete u slučaju povrede njihovih prava. Zakon također uređuje postupak za podnošenje pritužbi i pravo na žalbu u slučaju nepoštivanja prava prijavitelja.

Prije donošenja Zakona Republika Hrvatska nije imala cjelovit zakon koji bi uređivao problematiku zaštite prijavitelja nepravilnosti, već je osobama koje prijave korupciju bila osigurana zaštita kroz odredbe pojedinih zakona - Kaznenog zakona, Zakona o trgovini, Zakona o radu, Zakona o državnim službenicima, Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Zakona o zaštiti tajnosti podataka i Zakona o sustavu unutarnjih kontrola u javnom sektoru.

SUDSKA PRAKSA

U ovom članku ćemo obraditi dostupnu sudsku praksu koja se bavila pitanjem zaštite prijavitelja nepravilnosti prije donošenja Zakona te konačno praksu Europskog suda za ljudska prava u najpoznatijem predmetu Balenović vs. Hrvatska.

a)     Vrhovni sud Republike Hrvatske

Kako je prethodno navedeno, Zakon o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) propisuje u članku 117. stavku 2. i 3. kako „podnošenje žalbe ili tužbe, odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona, drugog propisa, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, odnosno obraćanje radnika nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, te da obraćanje radnika zbog opravdane sumnje na korupciju ili u dobroj vjeri podnošenje prijave o toj sumnji odgovornim osobama ili nadležnim tijelima državne vlasti, ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.“ Tako je primjerice u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revr-1167/10 od 8. prosinca 2010. godine izraženo sljedeće pravno shvaćanje u kojemu se ogleda zaštita prijavitelja nepravilnosti na sljedeći način:

„U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice: - da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu savjetnika ravnatelja; - da mu je tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom od 25. veljače 2009. zbog počinjenih osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa; - da se kao razlog izvanrednog otkazivanja navode tri bitne činjenice: širenje objeda na račun ravnatelja obraćanjem osnivaču tuženika (županiji i predsjedniku Upravnog vijeća), tvrdnjama da ravnatelj tuženika postupa suprotno zakonu; vrijeđanje drugih radnika i stvaranje atmosfere opće radne uznemirenosti, te vrijeđanje ravnatelja; - da je tužitelj upućivao niz dopisa predsjedniku Upravnog vijeća tuženika A. P. i županiji kao osnivaču, od kojih je neke dostavljao na znanje i samom ravnatelju tuženika, u kojima je iznosio svoje viđenje propusta i nepravilnosti ravnatelja, te je obrazložio u čemu smatra da se postupanje ravnatelja tuženika smatra nezakonitim; - da tuženik nije dokazao da je tužitelj vrijeđao radnike i stvarao opću radnu uznemirenost, iako su nižestupanjski sudovi utvrdili da isti nije s ostalim zaposlenicima komunicirao usmeno, već samo pismeno, te je svojim ponašanjem narušavao radnu atmosferu, ali ne u mjeri koja bi remetila normalno odvijanje procesa rada; - da iz ravnateljevog iskaza proizlazi da, ukoliko je bilo i vrijeđanja ravnatelja tuženika od strane tužitelja, izjavom o primanju mita, da je ta izjava iznesena tri tjedna prije samog otkazivanja, dakle van roka od 15 dana od počinjenja povrede. Iz tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da se nisu ispunili uvjeti za otkaz ugovora o radu iz odredbe čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 117/01, 82/01, 114/03 i 137/04 – dalje: ZR), te da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Nižestupanjski sudovi su detaljno analizirali sadržaj tužiteljevih dopisa i na temelju toga izveli zaključak da se nije radilo o širenju objeda na račun ravnatelja, već o postupanju tužitelja u skladu s odredbom čl. 115. st. 3. ZR, jer ti dopisi i kaznena prijava sadrže opis jasno navedenih obrazloženih postupanja ravnatelja tuženika, koje tužitelj drži nezakonitim. Stoga takvo obraćanje tužitelja tijelima koji imaju neposredne ovlasti i obavljaju nadzor nad poslovanjem tuženika (županija i upravno vijeće) ne mogu imati značaj osobito teške povrede radne obveze ili druge osobito važne činjenice koji bi bili opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu. Nadalje, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova kako tuženik nije dokazao postojanje ostalih povreda radne obveze koje se tužitelju stavljaju na teret, a to je vrijeđanje radnika i stvaranje atmosfere opće radne uznemirenosti. Nižestupanjski sudovi su utvrdili kako tužiteljevo ponašanje nije bilo korektno, no nije predstavljalo takvo remećenje reda na poslu koje bi opravdavalo davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu, jer ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze.“

Nadalje, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-719/14 od 10. lipnja 2015. godine izraženo je slijedeće pravno shvaćanje: „Prema ocjeni ovog suda, kraj činjenice da je tužitelj kao čelnik sindikata podnio kaznenu prijavu protiv predsjednika uprave tuženika radi sumnje u nepravilnosti oko naplate sindikalne članarine, koje sumnje su se ukazale neosnovanim po ocjeni ovog suda nije takva okolnost koja bi ukazivala da nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, kada i ako bi se zauzeo suprotan stav, to bi značilo da radnici zbog opasnosti da će poslodavac moći s uspjehom tražiti sudski raskid ugovora o radu neće koristiti svoje pravo i dužnost prijavljivanja okolnosti za koje opravdano sumnjaju da je počinjeno kazneno djelo. Kako je stvaranje takve društvene klime bilo posve neprihvatljivo, a postoji opravdana bojazan da bi zauzimanje drugačijeg shvaćanja nego što je to zauzeo sud drugog stupnja i koje ovaj sud također smatra pravilnim, stvorilo atmosferu straha i suzdržanosti radnika glede prijavljivanja mogućih nepravilnosti u radu uprava društava, to po ocjeni ovog suda kada je tužitelj podnio kaznenu prijavu koja se ukazala neosnovanom nije dovaljan razlog za usvajanje protutužbenog zahtjeva poslodavca pogotovo kada pored činjenice podnošenja kaznene prijave poslodavac nije dokazao da bi činjenica podnošenja kaznene prijave imale neke druge negativne reperkusije u javnosti u odnosu na tuženika ili negativne posljedice na njegovo poslovanje.“

b)    Europski sud za ljudska prava

Konačno, presude hrvatskih sudova u predmetima zaštite prijavitelja nepravilnosti bile su predmet razmatranja i pred Europskim sudom za ljudska prava. Najpoznatiji slučaj bio je slučaj Vesne Balenović protiv Hrvatske  (zahtjev br. 28369/07)27. Činjenične okolnosti predmeta su sljedeće:

„Podnositeljica zahtjeva radila je za dioničko društvo INA – Industrija nafte d.d. (u daljnjem tekstu: "INA" ili "društvo") od 17. lipnja 1983. do 18. travnja 2001. kad joj je otkazan ugovor o radu. INA je osnovana 1963. i državna je naftna kompanija Republike Hrvatske. Do 17. srpnja 2003. država je bila njezin jedini dioničar. U vrijeme podnošenja tužbe 47% dionica INA-e je bilo u vlasništvu mađarske naftne i plinske tvrtke MOL, 44% u vlasništvu Republike Hrvatske (koju predstavlja hrvatska vlada), a 8% u vlasništvu raznih institucionalnih i privatnih ulagača. V. B. je svom neposredno nadređenom, a potom i predsjedniku Uprave te predsjedniku Nadzornog odbora INE, predočila podatke koje je pribavila analizom u okviru obavljanja svojih poslova, koji su se odnosili na gubitke goriva tijekom prijevoza od rafinerija do benzinskih crpki. Došla je do zaključka da je 2000. godine vrijednost goriva izgubljenog u prijevozu bila 25.872.208,97 hrvatskih kuna (HRK), od kojih su prijevoznici nadoknadili samo 5.056.818,86 HRK. Njezini su nalazi upućivali na to da su se mjerodavne osobe u INI pokazale dosta nemarnima glede potraživanja naknade štete za preostale gubitke. Na temelju svojih nalaza, podnositeljica zahtjeva je izradila izvješće pod naslovom "Reklamacije u magistralnom transportu u toku 2000. u Službi logistike“. Podnositeljica zahtjeva je zatražila i da se obustavi javno nadmetanje od 20. siječnja 2001. za usluge vanjskih prijevoznika. Predložila je da bi, umjesto angažiranja usluga vanjskih prijevoznika, INA trebala razviti vlastite. S obzirom na činjenicu da je, prema bilanci društva za 2000., INA raznim prijevoznicima isplatila 149.105.944,37 HRK, podnositeljica zahtjeva izračunala je da je društvo moglo podignuti kredit za kupnju ili uzeti na leasing 232 nova vozila – broj koji je jednak broju vozila koja koriste vanjski prijevoznici – i u roku od dvije godine otplatiti kredit. Nakon što javno nadmetanje nije obustavljeno, podnositeljica zahtjeva je istupila u javnim medijima te je objavljen niz članaka u Slobodnoj Dalmaciji, a u svojim medijskim istupima podnositeljica zahtjeva iznosi, između ostaloga, i tvrdnje o nezakonitom postupanju u INI u smislu pogodovanja vanjskim prijevoznicima goriva te „notornoj pljački goriva“. V. B. u svojim optužbama ide i dalje, tvrdeći kako su i pojedinci iz INA menadžmenta uključeni u privatni biznis s prijevozom nafte, a nije se libila navesti kako sumnja da to isto čine i neki visoki državni dužnosnici. U navedenom je smislu, nakon istupanja u medijima, podnijela i kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu. INA je podnositeljici zahtjeva dala izvanredni otkaz ugovora o radu zbog njezinih izjava u tisku - „U navedenom postupku utvrđeno je da je V. B. neovlaštenim istupanjem u dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“ dana 3., 4., 5., 6., 7., i 11. travnja 2001. iznijela niz nestručnih analiza poslovanja i optužbi na račun … menadžmenta INE, te je krajnje negativno prikazala način poslovanja INA, d.d. čime je nanijela štetu ugledu INE. Pored navedenog … u dijelu istupanja učinila je javno dostupnim podatke koji se odnose na tijek i sadržaj preliminarnih dogovora o poslovnoj suradnji, kalkulacija troškova vezanih uz promet robe i nabavu usluga javnim natječajem, podatke o financijskom poslovanju i financijskim pokazateljima, te podatke zbog čijeg priopćavanja … može nastupiti šteta za gospodarske interese INE. Nadalje je utvrđeno da ona nije dobila dozvolu za iznos dokumenata iz poslovnih prostorija INE, niti da iste prenosi drugim osobama, niti da ih prezentira u sredstvima javnog priopćavanja, kao što je učinila. Iz navedenog slijedi da se ista postupivši na opisani način nije pridržavala Propisnika o ovlastima za poslovno dopisivanje u INI-Industriji-nafte, d.d. od 1. rujna 1998., kao ni Pravilnika o poslovnoj tajni od 27. veljače 1997. godine, čime je počinila osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa propisane člankom 31. Pravilnika o radu.“ V. B. je poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je odbijen, a potom je pokrenula radni spor radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu. Nakon provedenog postupka, pravomoćnom presudom tužbeni zahtjev je odbijen. Tužiteljica je podnijela i reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koja je također odbijena. U presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske, između ostaloga, navodi: „U postupku je utvrđeno da je u tim istupanjima tužiteljica dala niz izjava u kojima je izrazila krajnje negativne ocjene na račun poslovanja i gospodarenja sredstvima kod tuženika, kvalifikacije kao što su manipulacije i malverzacije u poslovanju tuženika, kao i prešućivanje kriminala od strane uprave i menadžmenta tuženika. Nižestupanjski sudovi ocjenjuju da takvo ponašanje tužiteljice predstavlja opravdani razlog za otkaz u smislu čl. 107. st. 1. ZoR-a. U ovom predmetu je od odlučnog značaja odgovoriti na načelno pitanje: - koje su posljedice javnog istupanja radnika u kojima se iznose krajnje negativne ocjene o poslovanju i gospodarenju sredstvima poslodavca na ugovor o radu i radni odnos radnika i poslodavca, a zatim i: - koji je značaj takvog javnog istupanja tužiteljice u konkretnom slučaju? Načelno, treba reći da takvo javno istupanje radnika može imati za posljedicu na radni odnos kao osobito važna činjenica zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. U konkretnom slučaju navedenim istupanjem tužiteljice je očigledno nanesena šteta ugledu tuženika, jer poslodavac čije rukovodeće strukture toleriraju i potiču kriminalne aktivnosti zaista ne može biti ugledan i uživati povjerenje u poslovnom svijetu. Zbog toga takvo ponašanje tužiteljice ostavlja značajne posljedice na radni odnos između stranaka i daje poslodavcu opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a. Naime, upravo uvažavanjem navedenih okolnosti to predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. U konkretnom slučaju, prikazivanje poslovanja poslodavca u krajnje negativnom svjetlu u javnim glasilima od strane radnika upravo predstavlja takvu osobito važnu činjenicu – činjenicu koja poslodavcu daje opravdan razlog za otkaz ugovora o radu. Neosnovano je pozivanje revidentice na njenu "građansku dužnost". U tom pravcu je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je tužiteljica imala mogućnost svoju "namjeru sprečavanja štete i zaštitu imovine tuženika" ispuniti samo obraćanjem i prijavom nadležnim državnim tijelima, što bi rezultiralo dostupnošću informacije u tom pravcu novinama i drugim medijima – a ne bi moglo predstavljati razlog za otkaz ugovora o radu.” V. B. potom je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, navodeći da su joj povrijeđena ustavna prava na jednakost, jednakost pred zakonom, rad i slobodu izražavanja. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositeljice zahtjeva. U odgovoru na tvrdnju podnositeljice zahtjeva da joj je ugovor o radu otkazan usprkos činjenici da je samo ispunjavala svoju zakonsku dužnost prijavljivanja kaznenih djela, sud je primijetio da je podnositeljica zahtjeva svoju kaznenu prijavu (vidi u nastavku) podnijela tek nakon što je sredstvima javnoga priopćavanja dala izjave o kojima je riječ. Sud je uz to utvrdio: „U odnosu na prigovore podnositeljice usmjerene na navode prvostupanjskog suda u vezi s institutom "građanske dužnosti", Ustavni sud ističe da je dio obrazloženja kojim prvostupanjski sud ukazuje "da 'građansku dužnost' ovaj sud ne može pronaći niti u jednom zakonskom članku a niti tumačiti iz bilo kojega postojećeg, osim iz Zakona o kaznenom postupku ...", loše sročen. To međutim ne utječe na valjanost pravnog stajališta tog suda o "građanskoj dužnosti" podnositeljice u svojstvu zaposlenice, prema kojem je podnositeljica - ukoliko je smatrala da je njezin poslodavac počinio kazneno djelo - kao građanin trebala podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja, čime bi započelo postupanje nadležnih državnih tijela u eventualnom otkrivanju kaznenih djela i njihovih počinitelja. Ustavni sud primjećuje da podnositeljica opravdava svoja postupanja prema poslodavcu (to jest, svoje javne istupe u medijima), zbog kojih joj je poslodavac izvanredno otkazao ugovor o radu, tvrdnjom da je u medijima "iznosila svoja osobna mišljenja i izražavanja prvenstveno kao građanin", a kao zaposlenik u dijelu u kojem se protivila "otuđenju državne imovine". Ustavni sud u tom smislu napominje da se pravom na javno iznošenje osobnih mišljenja u ulozi građanina ne mogu opravdavati kršenja propisanih obveza zaposlenika prema poslodavcu na način kako to u ustavnoj tužbi prikazuje podnositeljica.“ Državno je odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva.

Ocjena Suda - Sud je utvrdio da je zahtjev podnositeljice nedopušten. Bitne naznake iz obrazloženja su: a) je li bilo miješanja ... Sud ponavlja da se članak 10. Konvencije primjenjuje i kad su odnosi između poslodavca i zaposlenika uređeni privatnim pravom, te da država ima pozitivnu obvezu zaštititi pravo na slobodu izražavanja; b) Je li miješanje bilo opravdano ... Sud stoga prihvaća da je miješanje propisano zakonom i da je imalo legitimne ciljeve jer mu je svrha bila zaštititi ugled ili prava drugih, a to su poslovni ugled i interesi INA-e. Kad je to tako, Sud također smatra da ovaj predmet, protivno mišljenju Vlade, treba razlikovati od predmeta Guja v. Moldova. U tom je predmetu podnositelj zahtjeva, državni službenik, dobio otkaz jer je javno obznanio povjerljive informacije. Iz toga je razloga Sud bio spreman prihvatiti da je legitimni cilj koji se težilo ostvariti tim miješanjem bio sprečavanje obznanjivanja informacija dobivenih u povjerenju, dok su u ovome predmetu legitimni ciljevi koji su se nastojali postići otkazom podnositeljici zahtjeva bili zaštita ugleda i prava drugih. ... Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva u svojim izjavama u tisku u početku kritizirala poslovnu politiku INA-e da angažira vanjske prijevoznike za prijevoz svojih naftnih derivata i tvrdila da je rukovodstvo INA-e pokazalo znatan nemar kad se radilo o potraživanju naknade za gubitke nastale tijekom prijevoza tih derivata. Međutim, kasnije je, u svojim izjavama od 7. travnja 2001. godine, podnositeljica zahtjeva otvoreno optužila rukovodstvo INA-e za prijevaru, navodeći da su rukovodstva, u sprezi s prijevoznicima, odlijevali novac iz trgovačkog društva preplaćivanjem prijevoznika za njihove usluge te time što namjerno nisu ostvarivali potraživanja na ime gubitaka tijekom prijevoza. Sud smatra da bi se moglo tvrditi da su otvorena pitanja na koja je ukazala podnositeljica zahtjeva pitanja koja mogu legitimno zabrinuti javnost. S druge strane, Sud također smatra da je barem dio izjava podnositeljice zahtjeva, osobito onih koje su sadržavale navode o prijevari, sigurno bio na štetu poslovnih interesa INA-e i da je bio štetan za njen poslovni ugled. U tom pogledu Sud dijeli mišljenje Vrhovnog suda, kako je izrečeno u njegovoj presudi od 24. svibnja 2005., da trgovačko društvo čija rukovodeća struktura tolerira i ohrabruje kriminalne aktivnosti sigurno ne može imati dobar ugled i da mu se ne može vjerovati u poslovnom svijetu. Sud isto tako ima na umu i tvrdnju Vlade da je podnositeljica zahtjeva svoju izjavu tisku dala u osjetljivom trenutku, kad je proces privatizacije u odnosu na INA-u tek započeo. Stoga se u ovome predmetu treba odvagnuti sloboda izražavanja podnositeljice zahtjeva, osobito njeno pravo na javno iznošenje kritika poslovne politike nacionalnog naftnog trgovačkog društva, kao i na priopćavanje informacija o navodnim nepravilnostima unutar tog trgovačkog društva i, što je još važnije, pravo javnosti da primi te informacije, u odnosu na zahtjeve zaštite ugleda i prava drugih, to jest, poslovnog ugleda i interesa INA-e. ... dok izjave podnositeljice zahtjeva djelomično predstavljaju vrijednosne sudove (osobito njena prva kritika poslovne politike INA-e u području prijevoza), njeni navodi o prijevari unutar INA-e, po mišljenju Suda sadrže konkretne činjenične navode, koji se kao takvi mogu dokazivati. Štoviše, navodi podnositeljice zahtjeva čine se prilično ozbiljnima budući da je ona, u stvari, optužila rukovodstvo INA-e za „isisavanje imovine“, oblik kriminala bijelih ovratnika koji je endemski u tranzicijskim gospodarstvima srednje Europe. Stoga ovi navodi traže bitno opravdanje, osobito s obzirom na to da su bili izrečeni u dnevnim novinama velikog opticaja. U tom kontekstu Sud ponavlja da što je ozbiljnija „optužba“, to solidniji trebaju biti dokazi. Podnositeljica zahtjeva nije, međutim, dostavila uopće nikakve dokaze u potporu svojih navoda o kriminalnom ponašanju od strane izvršnih dužnosnika INA-e. Ovo je potvrdilo državno odvjetništvo u svojoj odluci od 22. rujna 2004. kojom je odbacilo kaznenu prijavu podnositeljice zahtjeva protiv imenovanih članova uprave i nadzornog odbora INA-e. Državno odvjetništvo osobito je utvrdilo da podnositeljica zahtjeva nije dostavila nikakve dokaze koji bi dali povoda osnovanoj sumnji da bi bila počinjena kaznena djela iz članka 292. (zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju) i članka 294. (sklapanje štetnog ugovora) Kaznenog zakona te da nije bilo dokaza da bi bilo kakva imovinska dobit bila ostvarena na štetu INA-e. Sud također smatra utvrđenim da je podnositeljica zahtjeva bila motivirana javno objaviti svoje vlastito profesionalno neslaganje, a ne svoju istinsku zabrinutost za poslovne interese INA-e. Sadržaj i ton njenih izjava tisku, zajedno s nepostojanjem bilo kakve činjenične osnove za njene najozbiljnije navode, sugerira da su one bile neobuzdana reakcija na ponašanje rukovodstva INA-e koje je ignoriralo njene poslovne prijedloge. Ovaj je nalaz dalje potkrijepljen činjenicom da su ozbiljne optužbe od strane podnositeljice zahtjeva protiv izvjesnih članova rukovodstva INA-e prvo bile izrečene u tisku, a da je tek 9. svibnja 2001. godine – dakle nakon što je zbog toga dobila otkaz – podnijela kaznenu prijavu protiv njih državnom odvjetništvu. Stoga, iako je otkaz podnositeljici bio oštra kazna za njeno ponašanje, naprijed navedena razmatranja dostatna su Sudu za zaključak da miješanje kojemu je prigovoreno nije bilo nerazmjerno u odnosu na legitimni cilj koji se nastojao postići te ga se stoga može smatrati kao „nužnim u demokratskom društvu“, u smislu stavka 2. članka 10. Konvencije.... Zaključno, sud je utvrdio da je zahtjev nedopušten: očito neosnovani u odnosu na članak 10. (sloboda izražavanja - sloboda širenja informacija), članak 6. stavak 1. (pravo na pošteno suđenje - nepristrani sud), članak 14. (zabrana diskriminacije) i članak 13. (pravo na djelotvorno pravno sredstvo).

Anja JURŠETIĆ, mag.iur.