Autorska prava na računalnim programima štite se Zakonom o autorskim i drugim srodnim pravima (Nar. nov. br.  167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18, dalje: ZASP), a odnose se na zaštitu računalnog programa kao jezičnog djela koje se, sukladno članku 107. stavku 1. ZASP-a, smatra izvornom intelektualnom tvorevinom autora, tj. ispunjava element izvornosti odnosno originalnosti (individualni karakter).

Autorskim pravom na računalnom programu autor može raspolagati samo u odnosu na imovinsku komponentu autorskog prava (moralna prava na autorskom pravu zadržava autor), a propisani oblik takvog raspolaganja je osnivanje prava iskorištavanja računalnog programa u korist stjecatelja. Uz navedeno, autor ima pravo, temeljem odredbe članka 109. ZASP-a izvršiti ili odobriti (a) trajno ili privremeno reproduciranje računalnog programa bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, (b) prijevod, obradu, iznajmljivanje i drugu obradu računalnog programa kao i (c) distribuciju izvornika ili primjerka računalnog programa, s time da računalni program ne može biti predmetom javne posudbe.

Osobito je zanimljiva pravna situacija stvaranja računalnog programa u radnom odnosu kod poslodavca – naime, prema članku 108. ZASP-a, kad računalni program radnik stvori u izvršavanju poslovnih obveza ili slijedeći upute poslodavca, poslodavac je taj koji po samom zakonu stječe isključivo imovinsko pravo raspolagati takvim programom, osim ako ugovorom između radnika i poslodavca nije drugačije određeno. To je jedini slučaj u hrvatskom autorskom pravu da osoba različita od autora koji je poznat, za njegovog života stječe pravo koristiti se autorskim djelom na temelju zakona.